Brojač posjeta
97573
 
Blog
utorak, prosinac 21, 2010
¤

Ne znam više pisati rukom i uživati u napisanim riječima. Nestalo je dosljednosti okruglih slova na papiru. Više me niti jedno pisalo ne zadovoljava. Papir mi je pregrub. Ili me nerviraju iscrtani redovi. Moja su slova prodala dušu modernom dobu i ponuđenim fontovima. Kao da je sav trud godina pisanja i ispisivanja rukopisa odnijela sveprisutna tipkovnica. Moja su slova postala ista kao i svačija. Tek se mala posebnost može isčitati iz pokoje riječi u nizu, složene pomalo drugačije, nekom pozornijem promatraču. Sve ostalo je isto. Klonirano u masovnosti.

Ne mogu se sjetiti dana kada je to započelo. Iskreno, mislim da je prije bio neki usporeni ritam i poduži period u pitanju. Predaja je tekla polako, ali sigurno. Od prvih mejlova, zamolbi, preko prvih foruma pa do pisanja bloga. Do dana kada se i spisak za mjesečnu kupovinu utipkava u mobitel, a ne ispisuje se rukom na neki listić koji je nekada pripadao bloku na radnom stolu. Kada se čini da sve što ti treba su komp i mobitel, jer čak niti tv se više baš ne gleda sjedeći u fotelji u dnevnom boravku. Vrijeme neumorno ide, a olovke koriste najažurnije još samo dječica u školama. A i to je upitno do kada.

I gledam danas gdje je moja ljubav prema crtanju. Dijete koje je uredno pisalo dnevnik od najranijih godina, uz podosta apstraktnih crteža na marginama stranica koje je samo ono znalo objasniti i prepoznati, danas crta samo kada poduže priča na telefon. Nema više niti veselja u iscrtavanju sitnih krugova, oblih latica i one čudne poveznice koje su uvijek intrigirale ukućane kada bi ugledali primjerak crteža. Danas se to radi mehanički. Spontano.

Ponekad pomislim da su te crtarije dio moje duše koja se na taj način dokono odmara. Preslika moje nutrine. Trenutne oluje starih vjetrova i tamnih kiša. Nečega što opet samo ja razumijem. Onog što je duboko u meni, skriveno od ostalih. Ušuškano u toplini sigurno spremljenih ladica. Kojima je usporedba sa svakodnevnim problemima teška povrijeda, uvrijeda, te samo koketiranje sa perverzijom i nepoštovanjem. Jer tamo počivaju nerazdvojeni čvorovi trauma davnih dana nježno ulegnuti u sigurnost postojanja. Emotivni bolovi i lomovi koji ne vole u svakodnevicu, ali po potrebi izlete tako silno i naprasno da se danima muče vratiti na dobro poznato staro mjesto.

A ne pišući rukom, sve manje i manje crtam. Sve manje vjetrim mnogobrojne ladice moje nutrine. A stanari samo prividno miruju. Spavaju. Do sljedećeg generalnog čišćenja.

 

 

.

amami @ 00:31 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 17, 2010
*

Otvaram kapke za noćne bolove. Jagodice okrećem prema najsjajnijoj zvijezdi. Prste istežem kao u najzahtijevnijoj partituri. Nije mrak. Nije zlo. I nije slučajno.

Ritam je zahtijevan kao i svaki put do sada. Melodija je pjevna, zanosna. Lako zapamtljiva. Ipak, pauze su žestoke i lako se može pogriješiti. Ali sve u svemu, točno je onako kako je i trebalo biti. Moćno. Noćno. Sa suncem iza prozora.

 









amami @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, travanj 16, 2010
*
Svatko je vlasnik svojih misli. Većinom i dijela. Pogotovo onih za koje sami određujemo da li ćemo ih napraviti ili ne. I kad-tad, za sve i jedno učinjeno dijelo snosimo i odgovornosti. A neke posljedice znaju biti vrlo teške. Jer, utječu i na ljude u našoj blizini. I koliko ih god možda želimo i zaštititi, nekada je naprosto nemoguće. Izloženi su. I pate ili odgovaraju uz nas. Nažalost.

Danas, sa odmakom u vremenu, jasno mi je da je tako moralo biti. Jer, naš najveći prijatelj velikih patnji uvijek je – vrijeme. Ono odradi za nas ono što nitko drugi ne može. Pogladi dušu. Zavida rane. Ostavi prošlost iza sebe upornim otkucavanjem sekundi. Minuta. Sati. Ali tada, pitanje koje mi se nametalo uporno i dosadno kljucajući mi po mozgu, bilo je: 'Zašto?'. I tako ljudski bilo je pitati se zašto baš mi, zašto baš nama i što smo to skrivili?! Ali gledajući danas, netko je bio prozvan snositi posljedice svojeg djela. A to je za sobom stvaralo samo domino efekat.

I tada u konobi i satima kasnije doma, nisam imala snage pričati. Bila sam nijema. Željela sam biti gluha. Ali ponajviše, htjela sam biti prazna iznutra i sama izvana. Na svaki pokušaj da nešto nadoda na sve već rečeno, samo bih mu stavila kažiprst desne ruke na usne. Da ušuti. Da ništa ne govori. Jer, riječi mi više nisu ništa značile. Ogoljene činjenice isplivale su van. Gole riječi. Prokleto bolne.

Prijevara. Za nju sam već znala. To sam vidjela kad sam šetala njegovom nutrinom. Sam sexualni čin sa drugom ženom nije me toliko bolio tada u kupaoni dok sam prosipala mirisne soli. Boljela je činjenica da je on krenuo u tako nešto ne misleći na mene. Na nas. Na odanost koje se privremeno odrekao. I to zbog par sati egoističnog zadovoljstva. Na razočaranje koje mi je to prouzročilo. I na osjećaj izdaje. Jer, više nikada neće biti isto.

Ali, informacija koju je dobio te famozne srijede, mijenjala je u meni sve. Rušila je sve niti povezanosti, ljubavi i odanosti koju sam prema njemu osjećala. Smatrala sam je pokazateljem da preko toga ipak ne mogu prijeći. Jer se situacija užasno iskomplicirala. I poput opakog ratnika sa mačetom u ruci, rezala je sve što nas je ikada spajalo. Stvaralo brazdu između nas, koja će zauvijek ostati živa i duboka. Koliko god dragosti imala prema tom čovjeku i dalje. Osjećala sam da je gotovo. Kristiana više nisam doživljavala kao osobu koju želim imati u svom intimnom životu.

Nije li nevjerojatno kako možemo osjetiti, skoro pa i fizički, kada nekoga izgubimo?! Fascinirao me taj osjećaj, kada osjetimo kako se netko svojevoljno ili uz našu pomoć otrgne od nas. Kada nam više nije dano da se osjećamo ugodno uz tu osobu. Štoviše, blizina iste stvara nam nelagodu ili napor. A te srijede, naše energije prestale su biti kompatibilne.

Kasnije sam se znala pitati, da mi je sve priznao na vrijeme, da li bi se tog dana stvari drugačije poslagale? Nora i ja masu smo puta znale pretresati taj detalj. Istina je da niti sama nisam mogla odgovoriti na to pitanje. Ali bila sam sigurna u to da i moja reakcija i osjećaji ne bi tada bili tako konačni. Razmislila bih. Dala bi nam vremena. Ne bih sve rezala u svega par sati. Ovako, sve je izgledalo premasovno i previše teško da bih se trudila išta drugo napraviti. I zato sam mu pomogla kad se počeo pakirati. Jer, htjela sam da što prije ode.

Trebalo mi je vrijeme da sebe smirim. Da sebi pomognem. Onako, uz njega, to nije bilo moguće. Upijala sam krhotine njegovog tada rasturenog života, disala sam njegovu patnju. Bio mi je preblizu, iako sam iz minute u minutu radila na pregradama između nas. Gradila zamišljeni cigleni zid, uporno i brzo, kao ono treće prase iz basne. Da me zaštiti. Da se zaštitim. A uz njegovu prisutnost, taj cigleni zid mogao je biti i od armiranog betona, razlike ne bi bilo. Jer, dok sam gradila, dio njega je uporno ostajao u mom prostoru. Uz mene.

I zato sam tražila sve moguće kutije i vrećice po stanu, da mu pomognem spakirati barem dio stvari koje će mu trebati u sljedećih par dana. A onda, kada jednog sunčanog dana budem negdje vani na kavi, ispružena poput gušterice na terasi, on će ući u stan i spakirati ostatak. I otići. Skoro kao da nikada tamo nije niti bio. Barem većini ljudi će tako izgledati.

Ali meni ne. Jer, ja ću ga još mjesecima disati u svim prostorijama stana. U svim detaljima istoga. U cijelom inventaru, Kristianova energija biti će još u tragovima. Sve do jednog dana. Kada ljeto pošalje opaku sparinu. Kada temperature narastu do granice izdržljivosti. Kada i gušteri počnu bježati u hlad, sklanjajući se od opako jakog i prodornog sunca. Tada ću staviti ključ u bravu. Posljednji put zaključati vanjska vrata. I iza sebe ostaviti prazan i pust stan. Sa tragovima energija. Njega i mene.


.
amami @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 25, 2010
*
Znala sam da si kraj mene. Nekako, osjetila sam te. I samo me tren dijelio od susreta sa tvojim očima. Jer, upravo sam odlučila okrenuti se ka tebi. Susresti se sa tim magičnim pogledom. Utopiti se u njemu. Bez zbunjenosti. One iste koja me prvi puta iznenadila. Onda, usred grada. Kao i tvoje tople, sigurne ruke. I zabrana da uranjam u tebe. Zabrana koju mi do sada nitko nije dao. A to me oduševilo. Istinski. Zaintrigiralo. Jer si tek tada postao nešto što žarko želim istražiti. Netko u koga želi prodrijeti. Polako i oprezno. Ali prvenstveno, nježno.

A sada, okrečući se na peti, iznenadila sam ja tebe. Vidjelo se to po tvom pogledu. Po iznenadnom trzaju tvoje gornje usnice kada nisi znao da li nešto reći ili samo osmijehnuti se. Jer, nisi znao da sam te osjetila. Nisi očekivao da ću znati da si iza mene. I ako si me pratio, izveo si to na vrlo traljav način. Poput nekog početnika tajne službe. I sada si raskrinkan stajao ispred mene. Ne skidajući svoj famozan pogled s mojih očiju. A baš sam to i htjela.

Ali ti mi prilaziš u dva koraka. Bez riječi. Samo s pogledom. Desnom rukom dodiruješ mi obraz. Kao da ga poliježeš na svoj dlan. I bez ikakve najave, tvoje usne spuštaš na drugi obraz. Toplina se razlijeva mojim tijelom. Znam da ti se istog trena predajem, ali nisam to htjela na ovaj način. Moje su želje bile drugačije. Ritam je trebao biti usporeniji. Lovina nije trebala postati lovac. Tvoja tiha dominantnost ruši sve moje pregrade kada mi jezikom prođeš po donjoj usni. Iza tebe ostaje mokar trag na koži koja bridi još neko vrijeme. Otimaš moj uzdah zadovoljstva kada svoje vlažne usne staviš na vrat. Tik ispod ušne resice. Igraš se jezikom po mojoj žili kucavici. Ubrzavaš bilo i po tome određuješ svoj sljedeći korak.

Osjećam kako mi koljena postaju sve slabija. Stvarno bi bilo neukusno sada pasti pred tebe. Ali nekako me baš briga. Jer, znam da bi me podigao kao da se ništa nije dogodilo. I nastavio tamo gdje si tren prije bio. Tvoja je misija jasna. I ti nećeš dozvoliti da ti išta stane na put ka njenom ispunjenju. Obgrljuješ me oko struka slobodnom rukom. Prstima mi stišćeš kožu i time prenosiš svu silu energije koju mi želiš noćaš podariti. Sa mnom podijeliti. Ti me želiš. I svakom porom svog tijela, osjećam to.

Tren kad si stavio svoje usne na moje, izazvao je iskre u mojoj glavi. Strujni udar u mom tijelu. I rastvorio moje koje su te spremno dočekale. Jezikom si nježno istraživao. Mamio i igrao se, dok sam uzdisala sve dublje. I kada bih posegnula prema tvojim usnama, malo bi se odmaknuo. Čisto da mi daš do znanja da si ti taj koji ovdje određuje pravila.

Uskoro smo bili izdvojeni od svih. Sami. Nekako sam ostala bez košulje. Samo sam postala svijesna tvojih ruku kako mi klize po golim ramenima. Po košaricama crnog grudnjaka koji mi je sve više smetao. Puštao si slinav trag šetajući prema mom pupku. A tada si ruku položio na spoj hlača. Tako iznenada i jako, da sam zastenjala preglasno. Na moj zvuk tvoje su se oči raširile i uskoro si me silovito ljubio. Duboko i intezivno.

Nestalo je odjeće. Nestale su sve pregrade. Bili smo goli. Bili smo sve ono što smo htjeli biti. I kasnije, dok sam ti ležala na ramenu, a ti si me gladio po kosi, samo si tiho pitao: - Misliš li da se ovako nešto može dogoditi i u reali?


.
amami @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 1, 2010
*
Suživot s ljudima i to bez razgovora djeluje mi čudno. Mada priznajem, ponekada i utopijski. Ipak, ne moramo mi izgovarati riječi. Ta i naš pogled, mimika lica i sam govor tijela pričaju svoju priču. Ali zamislite samo na trenutak da nikakav zvuk iz ljudske vrste ne može izaći. Pisati u tom svijetu isto ne bi mogli. I svaku bi misao trebali, ali i morali samo pokretima objasniti. Od običnog dobar dan, pa sve do kompliciranih svađa.

Što mislite... da li bi bilo više zagrljaja, rukovanja ili šamara i pljuvanja u lice? Da li bi onda i jedno i drugo imalo veću težinu kada se ne biste mogli drugačije izraziti? Jer u pomankanju uvrijeda i epiteta kojima psujemo nekoga, kada vam vrisak negodovanja stoji nijem u grlu i boli vas poput bodljikave žice zabijene u meso, ostaje vam samo pokret. I tišina.

Pa grimasa tuge i patnje. Jadna lica onih koje boli. Ili onih kojima samo suze klize niz obraz?! Koliko bi ih više proplakalo zbog frustriranosti što ih netko ne razumije?! Ili bi postale perfidno oružje kojim se i danas mnogi, prirodno nadareni plačljivci, služe?! A možda bi te iste kapljice izgubile na svojoj cijeni kao što danas ukrasne riječi malo vrijede jer ih mnogi neiskreno izgovaraju. Možda bi njih pojela inflacija.

Pričanje. Razgovori. Slušanje. Zanimljive su mi zavrzlame oko nekih tako jednostavnih stvari. Puno riječi kada su dvije-tri praktički vrlo dovoljne. Lamatanje u prazno kada netko priča samo da bi pričao. Ili pak, ispunio muk koji vlada. Onaj monolog u tišini koji kucka samo da bi opstala misao iako se dotična itekako vrti u našim glavama. Tamo gdje bi neki puknuti klasičar stavio dugu pauzu na koju bi neuki puk počeo pljeskati, iako pravi kraj partiture još nije niti stigao. Da. Tako mi zadnje vrijeme izgledaju mnogi razgovori.

Pitam se, jesam li izgubila dio riječi? Rečenica? Ili mi se jednostavno smanjio dnevni fond riječi?! Možda sam naprosto prestala biti ona osoba koja drži monolog jer sada vidim dugačku pauzu. I dobro znam čemu služi. Ili sam samo klimnula ramenima shvativši da mi se više neda ispunjavati tišinu. Prazninu u hodu. Jer sam umorna od suvišnog blebetanja. A to što ne izgovaram, ne znači da o tome i ne mislim.










¤
amami @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 26, 2010
*
Postoje trenuci kada su sve karte na stolu. Iako stol ne vidimo, a karte su misli, emocije i činjenice jednog odnosa ili situacije. Većinom je to vrijeme kada je tišina vrlo rado viđen gost. Samo odabrane note su dobrodošle. Glasne spodobe su daleko. Utišane.

To je trenutak vlastitog malog pakla. Postaješ glavni akter jednog kaosa. Privatnog. Iako je možda preteško nazvati to paklom ili kaosom, jer uistinu nije baš tome slično. Život se sastoji od interakcija. To što je nepoznanica kako će netko reagirati, to nam samo daje opravdanje da nastavimo dalje. Ali koje ćeš karte i kako poslagati, ovisi kako ćeš se baš tog trena u budućnosti sjećati.

Filozofija je gotova. Debate su sada više suvišne. Sve što je itko rekao, zabilježeno je. Sve što je itko napravio, pohranjeno je u memoriju. Tišina priča za sebe. Sada sva sila vojske mora odraditi svoje. Zbrojiti. Oduzeti. Pomnožiti i podijeliti. Razlomiti. Izbrisati. Nadodati osobnu opasku. I u konačnici dati jedan rezulat po kojem bi se ta situacija zatvorila. Barem tako, u matematičkom obliku. To je rezulatat i djeluj prema njemu.

Međutim, ljudi nisu strojevi. Kod njih i najgenijalniji matematičar pada kao lijeni pubertetlija nakon drugog roka. Crna i bijela boja stvaraju sivu. A ljudi vole plejade nijansi. Vole sebe opravdavati. Vole sebi i drugima komplicirati život. I najmanje vole biti dosljedni sami sebi i svojim odlukama. Jer doći do idealnog rezultata ne znači nužno isti i primjeniti.

I onda, tko nam sudbinu kroji, a tko radi ukrasni vez?!










.
amami @ 21:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 31, 2009

amami @ 14:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, prosinac 25, 2009
*
Davno je Lennon imao Imagin za sve ono što nas je pogodilo, i dobro i loše. Čak i nakon što njega više nije bilo među nama. Možda bi ga u nekom drugom vremenu prozvali prorokom. Možda šarlatanom. Nebitno. Da je bio majstor glazbe nikada nije bilo upitno. A sve što je govorio i na što je upozoravao, na kraju se i ostvarilo.

Stoga, let's hope it's a good one without any fear.

I bez ikakve patetike i pretjeranog topljenja...
Sretan Vam Žićbo! ;)








.
amami @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, prosinac 18, 2009
*
Zatvorite oči. Opustite se. Lijepo vam je. Udobno i toplo. Osjećate kako vam se sve i jedan mišić vašeg tijela prepušta. Smješak ugode preleti vašim licem. Pomislite kako bi bilo prekrasno sada zaspati. E, baš nećete! Zamislite ogromnu rečenicu slijepljenih slova i riječi u najprostijoj kombinaciji psovki i epiteta. Eto, sada zasigurno nećete zaspati. Beeelj?!


Ne spavam niti ja. Dok se moji kapci bore, bubnja. Dok želim onu tišinu tako nužno potrebnu za kvalitetan san, sve vrišti. Kad mi se i nehotice zalomi pola sata sna, onda su tu klinci iz škole do. Petarde, a-ha. Da me razbude. Bum. Tres. I onda cika mališana ponosnih na sebe. Dođe mi da dovučem onu vreču krumpira do balkona i vježbam gađanje. Dođe mi. Ali snage za to napraviti nemam. I nekako mi žao krumpira.

A onda ova isforsirana datumska razdoblja. Ne želim više slušati o blagdanima, hrani, dekoracijama i poklonima. Briga me što će se naći pod borom. Ne trebaju mi stvari. Ne treba mi plastični osmijeh samo zato jer je uskoro žićbo. Mir i dobro dijelite cijelu godinu. A meni udijelite samo kvalitetan mir i tišinu.

Plus dosadan program na teveju. To je najbolja uspavanka. Kada se tako zateknem da gledam televiziju zatvorenih očiju, to znači samo jedno. Zrela sam. To treba iskoristiti. No, dok stignem, dok se skinem i legnem, meni se ne spava. Kao pakao. Jer spavalici kada oduzmeš san, to je najveća kazna.

Ali najmučnije mi je kada se od mene očekuje da mislim. Nešto tako jednostavno i svima nama dano da spontano radimo. Kada preraste u muku, e to je tek onda prava scena iz bajke o uspavanoj ljepotici. Naravno, ona je bila lijepa jer je odradila svoj bjuti slip. A ja ne spavam. Analogijom dolazimo do toga da ljepotice spavaju, a grdobine ne. I sve je ok dok se ne počnem panično truditi pokrenuti svoj usporen i preumoran mozak. Dok blejim u osobu koja čeka moj odgovor ne znam kome je neugodnije. Meni koja uporno tražim svoj mozak ili toj osobi koja me u čudu gleda jer nije navikla da se ponašam poput zaleđenog primjerka žene s vrlo kvalitetnim podočnjacima. Da. Na kraju mozak i je pametan. I lijep, sigurno. On si je uzeo odmor. Spava.

Traje ta moja mučna situacija već neko vrijeme. Mi mijenjamo dan za noć mi je postala patentirana himna iako nitko od dotičnih glazbenika nema pojma o tome. Barem onih živih. Huh, koliko ih je ono? Ajme, samo jedan! Nadam se da nije baš zbog te pjesme. Ali utješnu sam izabrala. Odgovara. Potpuno. Jer poput zombija vučem se iz dana u dan. Osmijehe dajem na kapaljku. Jer budimo iskreni, meni se ne smije. Meni se spava.




.




.
amami @ 08:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, prosinac 4, 2009
*
Sanjala sam jedan novi dan. Još jedno novo jutro. U nekom drugom gradu. U nepoznatom stanu. U krevetu gdje je posteljina bila druge boje. Drugog mirisa. Buđenje.


Lijeno sam ležala pokušavajući shvatiti gdje sam. Kroz rolete dopirao je još jedan tmuran dan. Pogledom sam prošla po sobi. Friško ofarbani zidovi. Netko se barem potrudio boje umiješati. Lijepo. Sklepan namještaj. 2 + 3 + 2 = taman da popunimo zid. Pogledala sam lijevo od mene. Ulegnut jastuk na mjestu do. Ovo je veliki krevet, netko je tu spavao kraj mene. Prstima sam ga dodirnula. Bio je hladan. Sanjam, pomislila sam i zatvorila oči.

Ipak, do mene su dopirali zvukovi. Tapkanje bosih nogica po hodniku i glas drugog djeteta koje upozorava da obuje papuče. Pokušavala sam se sjetiti čije to dijete
spava kod nas, iako nisam bila sigurna točno tko smo to mi. Tapkanje se nastavilo uz smireni piskutavi odgovor 'neću'. Nisam se mogla sjetiti niti jedne frendice koja ima malo dijete. Niti jedne rođakinje. Pa čak sam nekako znala da niti susjedi nisu imali tako malo dijete. Zbrajala sam u glavi kada sam to opet rodila. Jer ako nije ničije, onda mora biti moje! Valjda.

Moje?! U šoku sjela sam na krevet. Ogledalo sa ormara prikazalo je rasčupanu crnokosu spodobu. Vrlo kvalitetni podočnjaci okruživali su oči bez sjaja. Plahta joj je spala s ramena i vidio se dio nekada vrlo fora majice kratkih rukava. I dok sam promatrala tu umornu i tek probuđenu ženu, tapkanje se približilo vratima sobe. Malo, živahno i isto tako čupavo stvorenje uletjelo je u sobu ravno do kreveta. Uz široki osmijeh koji se jedva vidio od brzine zaleta za skok na krevet. I dok sam spontano grlila to dijete ljubeći joj kosicu, moje veliko i prvo prišlo je krevetu. Izvalivši se kraj nas dvije i onda je dobila poljupce i dodire.

Dalje je postalo vrlo konfuzno. Dan je odmicao, a ja odmornija nisam bila. Uz kuhanje, pospremanje i razgovor s djecom, drugo nisam radila. Rijetko sam se kada smijala. Ispunjavala sam sve obaveze poput vrlo dobrog planera. Ali bez strasti. Bez zadovoljstva. Poput osobe koja ne živi, nego glumi naučenu ulogu iz onog vremena kada je jednom istinski živjela. Svoju rasčupanu kosu nisam niti pomislila počešljati. Samo sam je nezainteresirano smotala u kopču na vrhu glave. U dućan sam otišla u širokoj trenerci koja je vidjela puno boljih dana. Sa tom istom kopčom na glavi.

Bijela put, mrtve oči. Zombi koji ide iz dana u dan, ali mu to više nije bitno. Osoba koja se nekada voljela smijati, postala je osoba kojoj je osmijeh postao strani pojam. Žena koja je bila puna snova, više ih imala nije. Maštanja i kreativnosti pustila je u prošlosti. Osjećaj zadovoljstva zakopala je poput tajnog blaga, samo što je kartu pustog otoka izgubila. Sebe je podredila. Samu sebe je napustila. Ostavila. Razočarala. Bila je ljuska nekada vrlo žive žene.

Probudila sam se. Znojna i u panici sjela sam na krevet. Razmišljala sam o snu smirujući se svojom realom. Ono što sam iz sna povukla sa sobom bile su istinske emocije nesretne žene. Onaj osjećaj da živiš, ali spavaš. Osjećaj tuge, nezadovoljstva, ali ne očekuješ ništa niti se ičemu nadaš. Kao da svoju kaznu odrađuješ šutke i samo čekaš da zadano vrijeme prođe. Čak više niti frustracije nije bilo. Kao da je s vremenom nestala. Prestala postojati. I ostala je apatija. Ono tiho i bolno predavanje. Ništa kontra struje i očekivanja. Jer su je davnih dana naučili da je sreća drugih uvijek prije njene. I da ona mora biti sebi uvijek na zadnjem mjestu.

Samo su joj zaboravili reći da se koji puta dogodi da nestane slobodnog sjedala na tom zadnjem mjestu.








....



amami @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 1, 2009
*
Noćas sam osjetljiva. Nježna. Putena s mačetom u rukama. Senzibilno alergična na suvišne riječi. Rapidno nadrkana bez strpljenja prema ponavljanju istih fraza. Ratnica bez dozvole za ubijanje. Žena bez mogućnosti da vrisne iz petnih žila. Emotivna kuglica kaotičnog sadržaja s oznakom radioaktivnosti. Biohazard sam u sebi, bez sebe.


Pripišimo to mjesecu. Kiši. Vjetru. Čemu god. Nebitno. Papir trpi sve. Do trena kada i njemu ne dođe 'voda do grla' pa se troši, više nije sjajan i gladak. Rubovi mu se frčkaju. Nekoć ravna ploha, to više nije. Čak i boju promijeni. Jer oni koji su ga u rukama imali nisu ga znali pravilno koristiti. Kvalitetno njegovati. Da potraje.

Ma da. Vrijeme je grozno. Uz kombinaciju nosa koji curi i curi tako da papirna industrija ove zime zasigurno neće propasti. Oke koje peku kao da netko vježba napad pod dimnom zavjesom. Grlo koje grebe kao da ga je netko silovao kilom pijeska. A kašalj je tako zrel da bi i najžešći pušač bio zavidan. Barem malo. Ne zaboravimo i nisku temperaturicu jer bez nje nema onog predivnog ograzmičkog sjaja u očima i „voula“. Krivo je vrijeme, a ne more. A-ha.

I? Tko se nije skrio magarac je bio? Mne. Preobično. Danas vrijede drugačija pravila. Jer, danas pravila niti nema. A magarci su tako pametne životinje da im se i divim. Na stranu što su mi simpatije od davnih dana. Nego, u kojem sam to smjeru krenula? A, da. Na putu prema dolje, uz gume na kotačima i plači.

Ipak, vrijeme je krivo. Kiša.



Veuillez installer Flash Player pour lire la vidéo
amami @ 00:13 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, studeni 25, 2009
*
U svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima vidimo kako ljudi različito percipiraju stvari, osobe. Različito raazmišljaju. I komuniciraju. Kažu da je za pravu komunkaciju potrebna vještina. Sve mi se više čini da su potrebni ljudi slični nama, jer onda je vještina nešto što već imamo u sebi.

Prvi su mi posebna poslastica. I kada sa njima pričam, ne znam kako se osjećati. Blesasto, jer koji se vrag uopće trudim? Ili pak sa ciničnim osmijehom na licu, jer kužim da me ne slušaju. Dakle, to su oni koji su skoncentrirani samo na sebe i svoje probleme. Kada te pitaju šta ima kod tebe, njih uistinu tvoj odgovor ne zanima. Točno možeš vidjeti, dok govoriš neke novosti koje su zapljusnule tvoju dobro uštelanu rutinu, kako klimaju glavom i prividno slušaju. Istina je da su oni već na sljedećoj rečenici kojom će te krenuti bombardirati o nekoj drugoj temi. Naravno, opet sa sobom u centru zbivanja. Jer sve što takvoj osobi kažeš, na jedno uho joj uđe, na drugo izađe. Budimo realni, ne zanima je ništa što nije vezano uz nju. I tako jako voli pričati o sebi i kada drugi s njom pričaju. O njoj.

Ima pak i onih koji su toliko kaotični u svojim mislima, da uopće ne znam kako funkcioniraju pod takvim konstantnim mentalnim stresom. Malo je reći da im se divim. Takvi ti u natuknicama ispričaju u minutu što se kod njih događa. Takvi će i poslušati što imaš za reći. Ali isto tako samo u minutu. Kada s takvom osobom komuniciraš ti naprosto moraš biti kao na spidu. Natuknice. I ne više od jedne minute. Ne, nemaju poremećaj koncentracije. Njihov je život ubrzani film. Intezitet svakog udaha njima je normala. To su oni koji su toliko puni energije da ih poželiš klepiti čekićem po glavi da se smire, samo da se ti uz njih ne umoriš. Jer takve ljude niti ne možeš trpjeti više od šezdeset minuta. Njihova energija crpi tvoju. U biti, tvoja frustracija ubije samu tebe jer ne možeš pratiti njihov ritam. I prođu poput uragana kroz tvoju kolotečinu. Do neke druge prilike.

Onda oni koji kao da svog života niti nemaju. Imaju ga, ali kao da ga ne žive. Sigurno ste ih sreli. Ma jeste, razmislite. To su vam oni koji vrlo rijetko kada pričaju o sebi, a vama stalno postavljaju pitanja o vašem životu. Netko usamljen i naivan pomislio bi: eh, konačno neka dobra duša. Jer sve ih zanima, sve vas pitaju. A kada vi njima postavite pitanje, onda su odgovori kratki. I kao nekako nepotpuni. Kao da nešto skrivaju. Jer to su ljudi koji ne vole pričati o sebi. Oh, kako osvježavajuće! (zanemarite ironiju – kreativna sloboda). Ali će zato znati sve o vama. O vašoj susjedi. O bivšem mužu čistaćice u zgradi gdje joj živi kolegica iz osnovne koju nije vidjela šest godina. O tome kakav wc papir koristi njena bivša prijateljica. Pa sve do one susjedove mačke koja se pari svako toliko. Detaljno i zapamćeno. Malo izbrisano, po potrebi nadodano. Jer njoj je život tako dosadan i siv. A kod susjeda trava je zelenija, zar ne?! I nebitno što se posvađala sa Maricom i pomirila sa Baricom sa kojom se klala prije tri mjeseca. Jer sada će ona Barici reći sve o Marici, a i Barica valjda ima koji novi trač za nju.

I na kraju, oni sa kojima komunicirate praktički svaki dan. Prijetelji i vrlo dobri poznanici. Oni kojima možete bez beda reći da ste nervozni i da vam se sada ne priča bez da se bojite žutog kartona u odnosu. Koji znaju sve o vama i vi o njima. Ali to naprosto ne ide dalje, jer nema potrebe za takvom vrstom hobija. Koji su vas vidjeli u najboljim izdanjima. A bome i u najgorim, kada sami sebe niste mogli gledati. Oni koji su tu kada trebate razgovor. Oni koji su na istom levelu komunikacije kao i vi. Zato i jesu tu, jako blizu. I to su oni koje uopće nije briga hoće li se Marica i Barica ikada upoznati i spojiti svoje tračeve. Samo se vole nasmijati na tu pomisao dviju sretnih žena koje su trgovanjem tračevima osvojile svoj pojam jack pot-a.


.

 
amami @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 9, 2009
*
Bio je to jedan od onih dana kada te pukne poriv da se zamotaš u dekicu i zaboraviš da sve ostalo postoji. Čak i ti. Pokriješ se preko glave i u mraku samo čekaš. Nešto. Da te prođe. Kada ti je napor treptati, a kamoli misliti. Gledati nekoga, nešto. Slušati. Onaj dan kada ni muzika ne dopire do tebe. Barem ne u mjeri kao i inače. Jer teška si sama sebi. Dosadna isto. Naporna do pakla. A ponajprije tako prokleto bezvoljna.

Moderno doba ima ispriku za sve. Tako da sve ovo bi se tako jednostavo moglo klasificirati pod: meteo(ro)patiju. Biometeorološka prognoza mi očito taj dan nije bila naklonjena. I tko bi rekao, prala me sve u 'šesnajst'. Dakle, svu tu moju energiju na minimumu za bilo koji segmenat, strpat ćemo pod to. To je bilo zbog učestale južine. Kiše. Tako je. I one vlage koja ti natopi kosti do te mjere da se čudiš kako to da ti i peraje nisu narasle.

Ali, karta je bila kupljena. Odavno. Koncert je bio jedan od rijetkih koje ne želim propustiti. Znate ono, top deset koncerata na koje morate ići ili krepajte na ovom mjestu. Sada i odmah! Mda. Da sam mogla krepat vjerojatno bih jedva primjetno klimnula glavom u tom trenu. Nijemi pristanak. Jer me tako nije bilo briga.

Moja ekipa, po običaju kada se ide na neki put, bila je nabrijana na kvadrat. A meni je i dalje padalo na pamet ostati doma. Smirenost sobe i krevet koji je uvijek tu za mene, mamili su me iz minute u minutu sve više i više. Sama pomisao na tišinu bila je trenutna utopija. Cijeli proces spremanja vrtila sam u glavi. Buksanje u auto. Pričice putem. Snijeg u Gorskom kotru koji je u tom trenu radost zbog istog imao prebačen na 'off'. Traženje parkinga gore. Koncert. I onda, ostatak vikenda s njim.

Otuširala sam se. Obukla. Sve nekako troma i samoj sebi vrlo čudna. Štoviše, antipatična. Spremila sam stvari koje mi više ne trebaju nego trebaju. Ali magare nosi. Šta ono zna koliko je ruksak težak?! I onda je krenula igra šminkanja. Ratničke boje. Samo je urlik stampeda falio. Ali bila sam spremna. I moja nabrijana ekipica me čekala. So, we rollin'.

Osim stotridesetiosam živčanih slomova koje smo sve zajedno doživjele tražeći parking u Zagrebu, kraj Doma sportova u petak navečer, ostalo je bila čista vlaga. Kiša. Lokvice. I hrpetina ljudi. Iritantno dobre volje. Svi se smiju. Pokazuju svoje bijele ili žute zube. Njegovane, sa navlakama ili mostovima. Ali svi se smiju. Svi su sretni. A meni dolazi da se skinem gola i skakućem po lokvicama bosih stopala. Barem do trena dok me ne odvedu na procijenu u toplu sobu psihijatrijskog odjela. Pojmovi poput tišine i dekica, još su mi se motali po glavi.

Unutra gužva. Ali gužva! Ekipica u maniri zbunjenih kokica ne zna u kojem bi smjeru. Meni tako nebitno, samo me nemojte staviti iza frajera visine dva metra. Pa malo tu. Nakon par minuta nezadovoljnog puhanja, zaključuju da bi bolje bilo tamo. Pa tamo kada postane tu, opet dahću i vrte očima. Pa na treće tu. Pa ajmo zapalit opet gore. Pa opet na prvo tu. I na kraju mi je pukao film. Moj pogled im je sve rekao. Slijedile su me poput dobro izvježbanih ovčica koje se probijaju kroz neprijateljske trupe. Totalno na drugi kraj dvorane. Kroz masu ljudi. Kroz gužvu, pive, smrljive dahove, upaljene cigarete koje prijete da me spale u prolazu. I kroz plejadu zubiju jer osmijeh je bio i dalje u modi.

Uslijedilo je pregovaranje sa frajerom koji sebe naziva 'sekjuriti'. Fin dečko iz fine familije. Na kraju popustio je s osmijehom. Zar ste sumnjali? I tako, propustio nas da prođemo. Dolazimo do ograde. Savršen pogled na stejđ. Zapalim cigaru u maniri: 'ionako svi puše, o kojem to zakonu ti govoriš?!'. Udahnem par puta. Neki fashion guru tamo na par metara uzbunio neke kokoške. Sve se glade, trepću, napućuju usne i popravljaju robicu na sebi. Gledam ih i ne mogu sakriti obrvu u zraku. Glupe ste, mislim se i okrećem nazad prema centru moje pozornosti. Mantram da počne što prije.

Kada je konačno i krenulo, znala sam zašto sam bila takva. Nema patnje bez nagrade. Nestali su simptomi južine, umora, napora. Mrdali su glava, ramena, ruke i bokovi u istom ritmu. Više mi nisu smetali osmijesi ljudi oko mene. Istina je da ih više nisam niti primjećivala. Sat i pol bila sam u svom svijetu. Onom istom koji sam tako očajno trebala pod dekicom. Tada. Još doma.

I na kraju, nagrada se zaokružila. Jer večer je završila s njegovim osmijehom koji sam poput energetskog vampira upijala. Sa tim pogledom. Dodirom. Uz kišu koja je padala i dalje. Ali uz njega.


.

.

*

amami @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 6, 2009
*
Daleko je bilo to vrijeme kada se on osjećao poletno. Bitke i nevremena ostavili su traga na njegovom ispunjenom životu. Ponekad znao je sjesiti sa strane. Na neku čvrstu stijenu. Negdje na osami, jer samoće bio je gladan. I pripalio bi svojim dahom cigaru i razmišljao. Razmišljao o svom životu. O svim pobjedama. O tom predivnom osjećaju kada sam svoj ego tapšeš po ramenu. Kada se svi žele družiti s tobom i biti tvoji prijatelji. Jer mase vole pobjednike. Tada, pucao bi od sreće. Taj jedan tren. Jedan dan.


Što je bivao stariji, to su se i pobjede razrijedile. Nije više bio tako okretan. Refleksi su malo popustili, a mozak se mnogoputa bunio na učmalost života tako da bi se indiferentno postavio prema svim trenutnim temama. Stario je. Bivao je sve uplašeniji tih promjena u sebi. Na sebi. Najveća noćna mora bila mu je zamisliti sebe u poznim godinama bez mogućnosti da se obrani. Da se istakne. I stoga, bojao se sebe kao starca jednog dana.

U cijelom strahu i zaziranju od godina pred njim, jedino što su mu ostale bile su uspomene. Nešto sa čime se hranio da bi odagnao grozne slike starosti koje su mu izjedale um. Jedino što su drugi od njega slušali, bile su priče. O velikom zmaju koji je pobjeđivao dugi niz godina. Nepobjediva vatra, tako su ga tada zvali.


Danas su ga pak znali kao zmaja pogrbljenih ramena koji svaki dan svrati na cugu. Često pretjera sa kojom čašicom pa opet krenu njegove priče... „...Sjećam se kada me zaskočio čopor vukova one jesenje noći. Tamo kod Žute stijene...“ I nastavljao bi pričati uopće ne gledajući da li ga itko sluša. Da li ikoga zanima o čemu on priča. Iako je istina bila da su svi te priče čuli već masu puta. Ali njemu to nije bilo bitno. Bio je dovoljan sam sebi. Jer i pričao je samom sebi. Zbog sebe.

Nakon desetak čašica više, jedne se večeri uputio kroz šumu. Bauljao je među drvećem. Spoticao se na suhe grane i otpalo lišće po putu. Slušao huk sove kroz noć. Raznorazne zvukove koje šuma u tmini njeguje. I čim je stigao na proplanak, legao je na travu. Podno punog mjeseca, zaspao je.

Dok je nježna zora ukrašavala bojama nebo, zmaj je otvorio svoje pospane oči. Prvo lijevo jer mu je ono bilo s vanjske strane budući da je spavao na desnom obrazu. Tada je uz poveći trud odlijepio i desno oko. Ipak, odustao je. Tvrdo je zatvorio oba oka. Slika mu je bila mutna, dupla i sve samo ne vizualno poželjna za njegov mozak koji je svirao svoj neki nepoznati marš. A tada je opet, ovaj put polako, otvorio lijevo oko. I susreo se sa pogledom male kaplje rose na vlati trave.

-    Pasti ćeš. – tiho je progovorio, a tada se posramio svog jutarnjeg daha. Kapljica ga je pogledala i zasmijuljila se dječjim hihotom.
-    Naravno da hoću. To i je smisao mog života.
-    Kako to misliš? – zbunjeno ju je upitao stavljajući svoju šapu pred usta prije nego je progovorio.
-    Rodila sam se da bih osvježila druge. Rasla. Uživala u svom sjaju. Klizila nježno niz vlat trave. I na kraju ću pasti s nje. – i dalje veselo je odgovarala.
-    Ali, samo jedno jutro. – tužno će zmaj.
-    Tebi jedno jutro, ali meni cijeli moj život.
-    I nisi tužna zbog toga?
-    Drugo ne poznajem. Drugo mi je nemoguće. Weeeee. – usklikne mala kapljica dok se još malo skliznula niz tu istu vlat.
-    Ja se bojim starosti. – izgovori tiho zmaj.
-    Smiješno! Starost je onakva kakvom si je sam napraviš. Vidi mene, ja sam vesela starica kapljice rose. -    Misliš da se trebam radovati kao i ti?
-    I sa osmijehom svaki dan pozdraviti. Da. – zadovoljno je klimala hrabra kapljica.
-    Pa čak i kada se bliži kraj?
-    Pogotovo onda. Budi ponosan na sebe. Na svoj život. Na sve poraze i pobijede.
-    Zašto?
-    Zato što si živio. A nisi čekao da te život pregazi.



amami @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 5, 2009
*
Ne znam koliko poznajete dotičnog glazbenika, ali ja sam zahvalna mojoj Nini što me svojevremeno uputila na istoga. Toliko me već dugo netko svojim notama, glasom i pjesmama nije dotaknuto. A patologija istoga je da čak planiram i Atlantik preletjeti ako treba, samo da ga čujem u živo. Jednog dana.

Topla preporuka za cijeli album Where the light is, John Mayer Live in LA.

.

Uživajte...
barem malo...
kao što uživam i ja...
slušajući njega...

.
. i još jedan... ostalo si youtube-ajte sami... .
amami @ 10:50 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, listopad 1, 2009
*
Ponekad se ljubav... pa... dogodi. Ne uz podizanje maramice s poda i padanje dotične dame stisnute korzetom u nesvijest. Ne uz hrpu romantike poput filmova iz pedesetih. Ni uz ikakvu tragikomediju. Niti uz fanfare ili trube anđela. Eventualno uz prisustvo Cupida kojeg nitko nikada nije vidio. Ali uz čudno povezivanje kao da smo godinama već povezani. I još čudnije poznavanje. Kao da smo sve te godine proveli zajedno.

Ali dogodi se. Započne svoj proces. U mozgu raspleše hormone. U zjenice oka smjesti poseban sjaj koji začini sa treptajem i pogledom kroz trepavice. Pa i osmijehom koji bježi po usnama. A kao šlag na kraju, nadoda ono neminovno grčenje nutrine. Jer beštije od leptirića iz dana u dan sve strastvenije zamahuju svojim krilima. I šire svoja jata. Nemilice.

Ali ne kao nekoliko puta prije. Ne kao ono poznato zaljubljivanje. Ne kao igra kada si ovisan o osmijehu te osobe. O njenom dobrom raspoloženju. I sebično je želiš samo uz sebe. I samo za sebe. Jer ovo je kao nešto drugo. Kada ne želiš vrištati na glas. Samo tiho biti i imati u sebi. Smireno. Sa zagonetnim osmijehom u očima. Ali, zatvoreno u kovertu. I zalijepljeno.

Da. Ponekad se ljubav uistinu dogodi. U par dana ponese te šarenilom oblaka. Notama ti ovije dušu dok ti je dah na vratu tako potreban beat. Onaj isti koji je tako usklađen sa tvojom žilom kucavicom. Jer vampiri sišu krv. A ovo hrani tvoju energiju. I osjećaj je kao da si vampir i sama. Mada i daješ i primaš u isto vrijeme, samo u nekoj drugoj dimenziji. Gdje vrijeme ne igra ulogu, jer ga nismo niti svijesni. Ali gdje je živimo u realnosti. Nezaneseni romantičnim obećanjima. Bez prevelikih planova, ali sa planovima koji se sami realiziraju. Jer kao po nekom unutarnjem impulsu, mi je samo živimo.

I ne kao nešto ciljano. Ili planirano. Niti očekivano. Niti kao kiss, soul ili ikakav met. Naprosto dvoje ljudi koji se shvate. Prepoznaju. I nekako čudno, ali uvijek isto misle i razmišljaju. Toliko da se Jung veseli na onom drugom svijetu. Jer je sinhronicitet tako predivan kada se događa. I to dvoje koji se osijećaju. Pretapaju. Bez previše mudrosti. Ili zabrinutih pogleda. Kao da samo uživaju u trenu.

Sve dok se ne okreneš iza sebe i začuđeno pogledaš. Jer shvatiš da taj tren traje već neko vrijeme.



.
amami @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
>*< *
Od moje točke A do tvoje točke A puno je lutanja, puno je letenja. Od tvoga kreveta do moga mirnog sna kratak je put, a taj put sam ja.

Od mene tražiš da, da budem strpljiva, da budem smjerna al' nepredvidiva. Ti prvo smili šta treba da radim ja, pa da ne budem kad ti budem trebala.

I još puno bla bla bla. I još bezbroj ludila. Shvatit ćeš sve kad budem htjela ja!

I još puno trala lajlala. I još bezbroj da, da, da. Shvatit ćeš sve kad budem htjela ja!

.


Ooooooaaaaaiaaaaiaaaaijaaaaaeeeeeijeeeeeijeeeee....
Shvatit ćeš sve, shvatit ćeš sve...
Kad budem, kad budem, kada budem htjela ja!

.
amami @ 09:03 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 28, 2009
*
U svijetu koji ide iza nas, gitare i dalje imaju odličan zvuk. Ritam je još uvijek pokretač svega. I dok ga dišemo, znamo da smo živi.









.
amami @ 13:58 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, rujan 24, 2009
*
Netko mudar mi davnih dana rekao da sve što vrijedi ide samo od sebe. Ako si dovoljno blagoslovljena u moru prilika to isto i raspoznati. Jednom prepoznano postaje tvoje. Poput magneta. Poput oaze pune bita. Gdje i voda ima drugačiju boju za svaku pjesmu. I jedino što tada možeš napraviti je prihvatiti ritam i plesati. Hodati. Trčati. Ovisi od brzine zadanog ritma. Ali ako ide samo od sebe poput lavine, moćno i usmjereno, drugo ti niti ne preostaje. Prihvatiti ritam i to je sve. Jer to vrijedi.

Međutim, sve to isto što i vrijedi, nemalo puta prekriveno je tisućama prepreka. Poput zagonetnog rebusa. Ili skrivenog blaga. I da bi uopće stigla do toga, toliko je odvaljenih stijena i osušenih granja potrebno očistiti. Pomaknuti. Ali prvenstveno, uočiti. Vidjeti. 

Jer uz ljepotu i buku koju lavina stvara dok plešemo nad ponorom, slijepilo je nešto sa čime moramo naučiti živjeti. Barem do trena dok ne – progledamo.


.
amami @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 3, 2009
* ... riječi su stvarno suvišne...





.......... ¤¤¤ .........


amami @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.