Brojač posjeta
99557
 
Blog
četvrtak, rujan 24, 2009
*
Netko mudar mi davnih dana rekao da sve što vrijedi ide samo od sebe. Ako si dovoljno blagoslovljena u moru prilika to isto i raspoznati. Jednom prepoznano postaje tvoje. Poput magneta. Poput oaze pune bita. Gdje i voda ima drugačiju boju za svaku pjesmu. I jedino što tada možeš napraviti je prihvatiti ritam i plesati. Hodati. Trčati. Ovisi od brzine zadanog ritma. Ali ako ide samo od sebe poput lavine, moćno i usmjereno, drugo ti niti ne preostaje. Prihvatiti ritam i to je sve. Jer to vrijedi.

Međutim, sve to isto što i vrijedi, nemalo puta prekriveno je tisućama prepreka. Poput zagonetnog rebusa. Ili skrivenog blaga. I da bi uopće stigla do toga, toliko je odvaljenih stijena i osušenih granja potrebno očistiti. Pomaknuti. Ali prvenstveno, uočiti. Vidjeti. 

Jer uz ljepotu i buku koju lavina stvara dok plešemo nad ponorom, slijepilo je nešto sa čime moramo naučiti živjeti. Barem do trena dok ne – progledamo.


.
amami @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.