Brojač posjeta
99557
 
Blog
utorak, prosinac 21, 2010
¤

Ne znam više pisati rukom i uživati u napisanim riječima. Nestalo je dosljednosti okruglih slova na papiru. Više me niti jedno pisalo ne zadovoljava. Papir mi je pregrub. Ili me nerviraju iscrtani redovi. Moja su slova prodala dušu modernom dobu i ponuđenim fontovima. Kao da je sav trud godina pisanja i ispisivanja rukopisa odnijela sveprisutna tipkovnica. Moja su slova postala ista kao i svačija. Tek se mala posebnost može isčitati iz pokoje riječi u nizu, složene pomalo drugačije, nekom pozornijem promatraču. Sve ostalo je isto. Klonirano u masovnosti.

Ne mogu se sjetiti dana kada je to započelo. Iskreno, mislim da je prije bio neki usporeni ritam i poduži period u pitanju. Predaja je tekla polako, ali sigurno. Od prvih mejlova, zamolbi, preko prvih foruma pa do pisanja bloga. Do dana kada se i spisak za mjesečnu kupovinu utipkava u mobitel, a ne ispisuje se rukom na neki listić koji je nekada pripadao bloku na radnom stolu. Kada se čini da sve što ti treba su komp i mobitel, jer čak niti tv se više baš ne gleda sjedeći u fotelji u dnevnom boravku. Vrijeme neumorno ide, a olovke koriste najažurnije još samo dječica u školama. A i to je upitno do kada.

I gledam danas gdje je moja ljubav prema crtanju. Dijete koje je uredno pisalo dnevnik od najranijih godina, uz podosta apstraktnih crteža na marginama stranica koje je samo ono znalo objasniti i prepoznati, danas crta samo kada poduže priča na telefon. Nema više niti veselja u iscrtavanju sitnih krugova, oblih latica i one čudne poveznice koje su uvijek intrigirale ukućane kada bi ugledali primjerak crteža. Danas se to radi mehanički. Spontano.

Ponekad pomislim da su te crtarije dio moje duše koja se na taj način dokono odmara. Preslika moje nutrine. Trenutne oluje starih vjetrova i tamnih kiša. Nečega što opet samo ja razumijem. Onog što je duboko u meni, skriveno od ostalih. Ušuškano u toplini sigurno spremljenih ladica. Kojima je usporedba sa svakodnevnim problemima teška povrijeda, uvrijeda, te samo koketiranje sa perverzijom i nepoštovanjem. Jer tamo počivaju nerazdvojeni čvorovi trauma davnih dana nježno ulegnuti u sigurnost postojanja. Emotivni bolovi i lomovi koji ne vole u svakodnevicu, ali po potrebi izlete tako silno i naprasno da se danima muče vratiti na dobro poznato staro mjesto.

A ne pišući rukom, sve manje i manje crtam. Sve manje vjetrim mnogobrojne ladice moje nutrine. A stanari samo prividno miruju. Spavaju. Do sljedećeg generalnog čišćenja.

 

 

.

amami @ 00:31 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.