Brojač posjeta
99557
 
Blog
ponedjeljak, studeni 9, 2009
*
Bio je to jedan od onih dana kada te pukne poriv da se zamotaš u dekicu i zaboraviš da sve ostalo postoji. Čak i ti. Pokriješ se preko glave i u mraku samo čekaš. Nešto. Da te prođe. Kada ti je napor treptati, a kamoli misliti. Gledati nekoga, nešto. Slušati. Onaj dan kada ni muzika ne dopire do tebe. Barem ne u mjeri kao i inače. Jer teška si sama sebi. Dosadna isto. Naporna do pakla. A ponajprije tako prokleto bezvoljna.

Moderno doba ima ispriku za sve. Tako da sve ovo bi se tako jednostavo moglo klasificirati pod: meteo(ro)patiju. Biometeorološka prognoza mi očito taj dan nije bila naklonjena. I tko bi rekao, prala me sve u 'šesnajst'. Dakle, svu tu moju energiju na minimumu za bilo koji segmenat, strpat ćemo pod to. To je bilo zbog učestale južine. Kiše. Tako je. I one vlage koja ti natopi kosti do te mjere da se čudiš kako to da ti i peraje nisu narasle.

Ali, karta je bila kupljena. Odavno. Koncert je bio jedan od rijetkih koje ne želim propustiti. Znate ono, top deset koncerata na koje morate ići ili krepajte na ovom mjestu. Sada i odmah! Mda. Da sam mogla krepat vjerojatno bih jedva primjetno klimnula glavom u tom trenu. Nijemi pristanak. Jer me tako nije bilo briga.

Moja ekipa, po običaju kada se ide na neki put, bila je nabrijana na kvadrat. A meni je i dalje padalo na pamet ostati doma. Smirenost sobe i krevet koji je uvijek tu za mene, mamili su me iz minute u minutu sve više i više. Sama pomisao na tišinu bila je trenutna utopija. Cijeli proces spremanja vrtila sam u glavi. Buksanje u auto. Pričice putem. Snijeg u Gorskom kotru koji je u tom trenu radost zbog istog imao prebačen na 'off'. Traženje parkinga gore. Koncert. I onda, ostatak vikenda s njim.

Otuširala sam se. Obukla. Sve nekako troma i samoj sebi vrlo čudna. Štoviše, antipatična. Spremila sam stvari koje mi više ne trebaju nego trebaju. Ali magare nosi. Šta ono zna koliko je ruksak težak?! I onda je krenula igra šminkanja. Ratničke boje. Samo je urlik stampeda falio. Ali bila sam spremna. I moja nabrijana ekipica me čekala. So, we rollin'.

Osim stotridesetiosam živčanih slomova koje smo sve zajedno doživjele tražeći parking u Zagrebu, kraj Doma sportova u petak navečer, ostalo je bila čista vlaga. Kiša. Lokvice. I hrpetina ljudi. Iritantno dobre volje. Svi se smiju. Pokazuju svoje bijele ili žute zube. Njegovane, sa navlakama ili mostovima. Ali svi se smiju. Svi su sretni. A meni dolazi da se skinem gola i skakućem po lokvicama bosih stopala. Barem do trena dok me ne odvedu na procijenu u toplu sobu psihijatrijskog odjela. Pojmovi poput tišine i dekica, još su mi se motali po glavi.

Unutra gužva. Ali gužva! Ekipica u maniri zbunjenih kokica ne zna u kojem bi smjeru. Meni tako nebitno, samo me nemojte staviti iza frajera visine dva metra. Pa malo tu. Nakon par minuta nezadovoljnog puhanja, zaključuju da bi bolje bilo tamo. Pa tamo kada postane tu, opet dahću i vrte očima. Pa na treće tu. Pa ajmo zapalit opet gore. Pa opet na prvo tu. I na kraju mi je pukao film. Moj pogled im je sve rekao. Slijedile su me poput dobro izvježbanih ovčica koje se probijaju kroz neprijateljske trupe. Totalno na drugi kraj dvorane. Kroz masu ljudi. Kroz gužvu, pive, smrljive dahove, upaljene cigarete koje prijete da me spale u prolazu. I kroz plejadu zubiju jer osmijeh je bio i dalje u modi.

Uslijedilo je pregovaranje sa frajerom koji sebe naziva 'sekjuriti'. Fin dečko iz fine familije. Na kraju popustio je s osmijehom. Zar ste sumnjali? I tako, propustio nas da prođemo. Dolazimo do ograde. Savršen pogled na stejđ. Zapalim cigaru u maniri: 'ionako svi puše, o kojem to zakonu ti govoriš?!'. Udahnem par puta. Neki fashion guru tamo na par metara uzbunio neke kokoške. Sve se glade, trepću, napućuju usne i popravljaju robicu na sebi. Gledam ih i ne mogu sakriti obrvu u zraku. Glupe ste, mislim se i okrećem nazad prema centru moje pozornosti. Mantram da počne što prije.

Kada je konačno i krenulo, znala sam zašto sam bila takva. Nema patnje bez nagrade. Nestali su simptomi južine, umora, napora. Mrdali su glava, ramena, ruke i bokovi u istom ritmu. Više mi nisu smetali osmijesi ljudi oko mene. Istina je da ih više nisam niti primjećivala. Sat i pol bila sam u svom svijetu. Onom istom koji sam tako očajno trebala pod dekicom. Tada. Još doma.

I na kraju, nagrada se zaokružila. Jer večer je završila s njegovim osmijehom koji sam poput energetskog vampira upijala. Sa tim pogledom. Dodirom. Uz kišu koja je padala i dalje. Ali uz njega.


.

.

*

amami @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.