Brojač posjeta
99557
 
Blog
ponedjeljak, veljača 1, 2010
*
Suživot s ljudima i to bez razgovora djeluje mi čudno. Mada priznajem, ponekada i utopijski. Ipak, ne moramo mi izgovarati riječi. Ta i naš pogled, mimika lica i sam govor tijela pričaju svoju priču. Ali zamislite samo na trenutak da nikakav zvuk iz ljudske vrste ne može izaći. Pisati u tom svijetu isto ne bi mogli. I svaku bi misao trebali, ali i morali samo pokretima objasniti. Od običnog dobar dan, pa sve do kompliciranih svađa.

Što mislite... da li bi bilo više zagrljaja, rukovanja ili šamara i pljuvanja u lice? Da li bi onda i jedno i drugo imalo veću težinu kada se ne biste mogli drugačije izraziti? Jer u pomankanju uvrijeda i epiteta kojima psujemo nekoga, kada vam vrisak negodovanja stoji nijem u grlu i boli vas poput bodljikave žice zabijene u meso, ostaje vam samo pokret. I tišina.

Pa grimasa tuge i patnje. Jadna lica onih koje boli. Ili onih kojima samo suze klize niz obraz?! Koliko bi ih više proplakalo zbog frustriranosti što ih netko ne razumije?! Ili bi postale perfidno oružje kojim se i danas mnogi, prirodno nadareni plačljivci, služe?! A možda bi te iste kapljice izgubile na svojoj cijeni kao što danas ukrasne riječi malo vrijede jer ih mnogi neiskreno izgovaraju. Možda bi njih pojela inflacija.

Pričanje. Razgovori. Slušanje. Zanimljive su mi zavrzlame oko nekih tako jednostavnih stvari. Puno riječi kada su dvije-tri praktički vrlo dovoljne. Lamatanje u prazno kada netko priča samo da bi pričao. Ili pak, ispunio muk koji vlada. Onaj monolog u tišini koji kucka samo da bi opstala misao iako se dotična itekako vrti u našim glavama. Tamo gdje bi neki puknuti klasičar stavio dugu pauzu na koju bi neuki puk počeo pljeskati, iako pravi kraj partiture još nije niti stigao. Da. Tako mi zadnje vrijeme izgledaju mnogi razgovori.

Pitam se, jesam li izgubila dio riječi? Rečenica? Ili mi se jednostavno smanjio dnevni fond riječi?! Možda sam naprosto prestala biti ona osoba koja drži monolog jer sada vidim dugačku pauzu. I dobro znam čemu služi. Ili sam samo klimnula ramenima shvativši da mi se više neda ispunjavati tišinu. Prazninu u hodu. Jer sam umorna od suvišnog blebetanja. A to što ne izgovaram, ne znači da o tome i ne mislim.










¤
amami @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.