Brojač posjeta
99557
 
Blog
srijeda, studeni 25, 2009
*
U svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima vidimo kako ljudi različito percipiraju stvari, osobe. Različito raazmišljaju. I komuniciraju. Kažu da je za pravu komunkaciju potrebna vještina. Sve mi se više čini da su potrebni ljudi slični nama, jer onda je vještina nešto što već imamo u sebi.

Prvi su mi posebna poslastica. I kada sa njima pričam, ne znam kako se osjećati. Blesasto, jer koji se vrag uopće trudim? Ili pak sa ciničnim osmijehom na licu, jer kužim da me ne slušaju. Dakle, to su oni koji su skoncentrirani samo na sebe i svoje probleme. Kada te pitaju šta ima kod tebe, njih uistinu tvoj odgovor ne zanima. Točno možeš vidjeti, dok govoriš neke novosti koje su zapljusnule tvoju dobro uštelanu rutinu, kako klimaju glavom i prividno slušaju. Istina je da su oni već na sljedećoj rečenici kojom će te krenuti bombardirati o nekoj drugoj temi. Naravno, opet sa sobom u centru zbivanja. Jer sve što takvoj osobi kažeš, na jedno uho joj uđe, na drugo izađe. Budimo realni, ne zanima je ništa što nije vezano uz nju. I tako jako voli pričati o sebi i kada drugi s njom pričaju. O njoj.

Ima pak i onih koji su toliko kaotični u svojim mislima, da uopće ne znam kako funkcioniraju pod takvim konstantnim mentalnim stresom. Malo je reći da im se divim. Takvi ti u natuknicama ispričaju u minutu što se kod njih događa. Takvi će i poslušati što imaš za reći. Ali isto tako samo u minutu. Kada s takvom osobom komuniciraš ti naprosto moraš biti kao na spidu. Natuknice. I ne više od jedne minute. Ne, nemaju poremećaj koncentracije. Njihov je život ubrzani film. Intezitet svakog udaha njima je normala. To su oni koji su toliko puni energije da ih poželiš klepiti čekićem po glavi da se smire, samo da se ti uz njih ne umoriš. Jer takve ljude niti ne možeš trpjeti više od šezdeset minuta. Njihova energija crpi tvoju. U biti, tvoja frustracija ubije samu tebe jer ne možeš pratiti njihov ritam. I prođu poput uragana kroz tvoju kolotečinu. Do neke druge prilike.

Onda oni koji kao da svog života niti nemaju. Imaju ga, ali kao da ga ne žive. Sigurno ste ih sreli. Ma jeste, razmislite. To su vam oni koji vrlo rijetko kada pričaju o sebi, a vama stalno postavljaju pitanja o vašem životu. Netko usamljen i naivan pomislio bi: eh, konačno neka dobra duša. Jer sve ih zanima, sve vas pitaju. A kada vi njima postavite pitanje, onda su odgovori kratki. I kao nekako nepotpuni. Kao da nešto skrivaju. Jer to su ljudi koji ne vole pričati o sebi. Oh, kako osvježavajuće! (zanemarite ironiju – kreativna sloboda). Ali će zato znati sve o vama. O vašoj susjedi. O bivšem mužu čistaćice u zgradi gdje joj živi kolegica iz osnovne koju nije vidjela šest godina. O tome kakav wc papir koristi njena bivša prijateljica. Pa sve do one susjedove mačke koja se pari svako toliko. Detaljno i zapamćeno. Malo izbrisano, po potrebi nadodano. Jer njoj je život tako dosadan i siv. A kod susjeda trava je zelenija, zar ne?! I nebitno što se posvađala sa Maricom i pomirila sa Baricom sa kojom se klala prije tri mjeseca. Jer sada će ona Barici reći sve o Marici, a i Barica valjda ima koji novi trač za nju.

I na kraju, oni sa kojima komunicirate praktički svaki dan. Prijetelji i vrlo dobri poznanici. Oni kojima možete bez beda reći da ste nervozni i da vam se sada ne priča bez da se bojite žutog kartona u odnosu. Koji znaju sve o vama i vi o njima. Ali to naprosto ne ide dalje, jer nema potrebe za takvom vrstom hobija. Koji su vas vidjeli u najboljim izdanjima. A bome i u najgorim, kada sami sebe niste mogli gledati. Oni koji su tu kada trebate razgovor. Oni koji su na istom levelu komunikacije kao i vi. Zato i jesu tu, jako blizu. I to su oni koje uopće nije briga hoće li se Marica i Barica ikada upoznati i spojiti svoje tračeve. Samo se vole nasmijati na tu pomisao dviju sretnih žena koje su trgovanjem tračevima osvojile svoj pojam jack pot-a.


.

 
amami @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.