Brojač posjeta
99557
 
Blog
petak, prosinac 4, 2009
*
Sanjala sam jedan novi dan. Još jedno novo jutro. U nekom drugom gradu. U nepoznatom stanu. U krevetu gdje je posteljina bila druge boje. Drugog mirisa. Buđenje.


Lijeno sam ležala pokušavajući shvatiti gdje sam. Kroz rolete dopirao je još jedan tmuran dan. Pogledom sam prošla po sobi. Friško ofarbani zidovi. Netko se barem potrudio boje umiješati. Lijepo. Sklepan namještaj. 2 + 3 + 2 = taman da popunimo zid. Pogledala sam lijevo od mene. Ulegnut jastuk na mjestu do. Ovo je veliki krevet, netko je tu spavao kraj mene. Prstima sam ga dodirnula. Bio je hladan. Sanjam, pomislila sam i zatvorila oči.

Ipak, do mene su dopirali zvukovi. Tapkanje bosih nogica po hodniku i glas drugog djeteta koje upozorava da obuje papuče. Pokušavala sam se sjetiti čije to dijete
spava kod nas, iako nisam bila sigurna točno tko smo to mi. Tapkanje se nastavilo uz smireni piskutavi odgovor 'neću'. Nisam se mogla sjetiti niti jedne frendice koja ima malo dijete. Niti jedne rođakinje. Pa čak sam nekako znala da niti susjedi nisu imali tako malo dijete. Zbrajala sam u glavi kada sam to opet rodila. Jer ako nije ničije, onda mora biti moje! Valjda.

Moje?! U šoku sjela sam na krevet. Ogledalo sa ormara prikazalo je rasčupanu crnokosu spodobu. Vrlo kvalitetni podočnjaci okruživali su oči bez sjaja. Plahta joj je spala s ramena i vidio se dio nekada vrlo fora majice kratkih rukava. I dok sam promatrala tu umornu i tek probuđenu ženu, tapkanje se približilo vratima sobe. Malo, živahno i isto tako čupavo stvorenje uletjelo je u sobu ravno do kreveta. Uz široki osmijeh koji se jedva vidio od brzine zaleta za skok na krevet. I dok sam spontano grlila to dijete ljubeći joj kosicu, moje veliko i prvo prišlo je krevetu. Izvalivši se kraj nas dvije i onda je dobila poljupce i dodire.

Dalje je postalo vrlo konfuzno. Dan je odmicao, a ja odmornija nisam bila. Uz kuhanje, pospremanje i razgovor s djecom, drugo nisam radila. Rijetko sam se kada smijala. Ispunjavala sam sve obaveze poput vrlo dobrog planera. Ali bez strasti. Bez zadovoljstva. Poput osobe koja ne živi, nego glumi naučenu ulogu iz onog vremena kada je jednom istinski živjela. Svoju rasčupanu kosu nisam niti pomislila počešljati. Samo sam je nezainteresirano smotala u kopču na vrhu glave. U dućan sam otišla u širokoj trenerci koja je vidjela puno boljih dana. Sa tom istom kopčom na glavi.

Bijela put, mrtve oči. Zombi koji ide iz dana u dan, ali mu to više nije bitno. Osoba koja se nekada voljela smijati, postala je osoba kojoj je osmijeh postao strani pojam. Žena koja je bila puna snova, više ih imala nije. Maštanja i kreativnosti pustila je u prošlosti. Osjećaj zadovoljstva zakopala je poput tajnog blaga, samo što je kartu pustog otoka izgubila. Sebe je podredila. Samu sebe je napustila. Ostavila. Razočarala. Bila je ljuska nekada vrlo žive žene.

Probudila sam se. Znojna i u panici sjela sam na krevet. Razmišljala sam o snu smirujući se svojom realom. Ono što sam iz sna povukla sa sobom bile su istinske emocije nesretne žene. Onaj osjećaj da živiš, ali spavaš. Osjećaj tuge, nezadovoljstva, ali ne očekuješ ništa niti se ičemu nadaš. Kao da svoju kaznu odrađuješ šutke i samo čekaš da zadano vrijeme prođe. Čak više niti frustracije nije bilo. Kao da je s vremenom nestala. Prestala postojati. I ostala je apatija. Ono tiho i bolno predavanje. Ništa kontra struje i očekivanja. Jer su je davnih dana naučili da je sreća drugih uvijek prije njene. I da ona mora biti sebi uvijek na zadnjem mjestu.

Samo su joj zaboravili reći da se koji puta dogodi da nestane slobodnog sjedala na tom zadnjem mjestu.








....



amami @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.