Brojač posjeta
99557
 
Blog
petak, travanj 16, 2010
*
Svatko je vlasnik svojih misli. Većinom i dijela. Pogotovo onih za koje sami određujemo da li ćemo ih napraviti ili ne. I kad-tad, za sve i jedno učinjeno dijelo snosimo i odgovornosti. A neke posljedice znaju biti vrlo teške. Jer, utječu i na ljude u našoj blizini. I koliko ih god možda želimo i zaštititi, nekada je naprosto nemoguće. Izloženi su. I pate ili odgovaraju uz nas. Nažalost.

Danas, sa odmakom u vremenu, jasno mi je da je tako moralo biti. Jer, naš najveći prijatelj velikih patnji uvijek je – vrijeme. Ono odradi za nas ono što nitko drugi ne može. Pogladi dušu. Zavida rane. Ostavi prošlost iza sebe upornim otkucavanjem sekundi. Minuta. Sati. Ali tada, pitanje koje mi se nametalo uporno i dosadno kljucajući mi po mozgu, bilo je: 'Zašto?'. I tako ljudski bilo je pitati se zašto baš mi, zašto baš nama i što smo to skrivili?! Ali gledajući danas, netko je bio prozvan snositi posljedice svojeg djela. A to je za sobom stvaralo samo domino efekat.

I tada u konobi i satima kasnije doma, nisam imala snage pričati. Bila sam nijema. Željela sam biti gluha. Ali ponajviše, htjela sam biti prazna iznutra i sama izvana. Na svaki pokušaj da nešto nadoda na sve već rečeno, samo bih mu stavila kažiprst desne ruke na usne. Da ušuti. Da ništa ne govori. Jer, riječi mi više nisu ništa značile. Ogoljene činjenice isplivale su van. Gole riječi. Prokleto bolne.

Prijevara. Za nju sam već znala. To sam vidjela kad sam šetala njegovom nutrinom. Sam sexualni čin sa drugom ženom nije me toliko bolio tada u kupaoni dok sam prosipala mirisne soli. Boljela je činjenica da je on krenuo u tako nešto ne misleći na mene. Na nas. Na odanost koje se privremeno odrekao. I to zbog par sati egoističnog zadovoljstva. Na razočaranje koje mi je to prouzročilo. I na osjećaj izdaje. Jer, više nikada neće biti isto.

Ali, informacija koju je dobio te famozne srijede, mijenjala je u meni sve. Rušila je sve niti povezanosti, ljubavi i odanosti koju sam prema njemu osjećala. Smatrala sam je pokazateljem da preko toga ipak ne mogu prijeći. Jer se situacija užasno iskomplicirala. I poput opakog ratnika sa mačetom u ruci, rezala je sve što nas je ikada spajalo. Stvaralo brazdu između nas, koja će zauvijek ostati živa i duboka. Koliko god dragosti imala prema tom čovjeku i dalje. Osjećala sam da je gotovo. Kristiana više nisam doživljavala kao osobu koju želim imati u svom intimnom životu.

Nije li nevjerojatno kako možemo osjetiti, skoro pa i fizički, kada nekoga izgubimo?! Fascinirao me taj osjećaj, kada osjetimo kako se netko svojevoljno ili uz našu pomoć otrgne od nas. Kada nam više nije dano da se osjećamo ugodno uz tu osobu. Štoviše, blizina iste stvara nam nelagodu ili napor. A te srijede, naše energije prestale su biti kompatibilne.

Kasnije sam se znala pitati, da mi je sve priznao na vrijeme, da li bi se tog dana stvari drugačije poslagale? Nora i ja masu smo puta znale pretresati taj detalj. Istina je da niti sama nisam mogla odgovoriti na to pitanje. Ali bila sam sigurna u to da i moja reakcija i osjećaji ne bi tada bili tako konačni. Razmislila bih. Dala bi nam vremena. Ne bih sve rezala u svega par sati. Ovako, sve je izgledalo premasovno i previše teško da bih se trudila išta drugo napraviti. I zato sam mu pomogla kad se počeo pakirati. Jer, htjela sam da što prije ode.

Trebalo mi je vrijeme da sebe smirim. Da sebi pomognem. Onako, uz njega, to nije bilo moguće. Upijala sam krhotine njegovog tada rasturenog života, disala sam njegovu patnju. Bio mi je preblizu, iako sam iz minute u minutu radila na pregradama između nas. Gradila zamišljeni cigleni zid, uporno i brzo, kao ono treće prase iz basne. Da me zaštiti. Da se zaštitim. A uz njegovu prisutnost, taj cigleni zid mogao je biti i od armiranog betona, razlike ne bi bilo. Jer, dok sam gradila, dio njega je uporno ostajao u mom prostoru. Uz mene.

I zato sam tražila sve moguće kutije i vrećice po stanu, da mu pomognem spakirati barem dio stvari koje će mu trebati u sljedećih par dana. A onda, kada jednog sunčanog dana budem negdje vani na kavi, ispružena poput gušterice na terasi, on će ući u stan i spakirati ostatak. I otići. Skoro kao da nikada tamo nije niti bio. Barem većini ljudi će tako izgledati.

Ali meni ne. Jer, ja ću ga još mjesecima disati u svim prostorijama stana. U svim detaljima istoga. U cijelom inventaru, Kristianova energija biti će još u tragovima. Sve do jednog dana. Kada ljeto pošalje opaku sparinu. Kada temperature narastu do granice izdržljivosti. Kada i gušteri počnu bježati u hlad, sklanjajući se od opako jakog i prodornog sunca. Tada ću staviti ključ u bravu. Posljednji put zaključati vanjska vrata. I iza sebe ostaviti prazan i pust stan. Sa tragovima energija. Njega i mene.


.
amami @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.