Brojač posjeta
99557
 
Blog
četvrtak, listopad 1, 2009
*
Ponekad se ljubav... pa... dogodi. Ne uz podizanje maramice s poda i padanje dotične dame stisnute korzetom u nesvijest. Ne uz hrpu romantike poput filmova iz pedesetih. Ni uz ikakvu tragikomediju. Niti uz fanfare ili trube anđela. Eventualno uz prisustvo Cupida kojeg nitko nikada nije vidio. Ali uz čudno povezivanje kao da smo godinama već povezani. I još čudnije poznavanje. Kao da smo sve te godine proveli zajedno.

Ali dogodi se. Započne svoj proces. U mozgu raspleše hormone. U zjenice oka smjesti poseban sjaj koji začini sa treptajem i pogledom kroz trepavice. Pa i osmijehom koji bježi po usnama. A kao šlag na kraju, nadoda ono neminovno grčenje nutrine. Jer beštije od leptirića iz dana u dan sve strastvenije zamahuju svojim krilima. I šire svoja jata. Nemilice.

Ali ne kao nekoliko puta prije. Ne kao ono poznato zaljubljivanje. Ne kao igra kada si ovisan o osmijehu te osobe. O njenom dobrom raspoloženju. I sebično je želiš samo uz sebe. I samo za sebe. Jer ovo je kao nešto drugo. Kada ne želiš vrištati na glas. Samo tiho biti i imati u sebi. Smireno. Sa zagonetnim osmijehom u očima. Ali, zatvoreno u kovertu. I zalijepljeno.

Da. Ponekad se ljubav uistinu dogodi. U par dana ponese te šarenilom oblaka. Notama ti ovije dušu dok ti je dah na vratu tako potreban beat. Onaj isti koji je tako usklađen sa tvojom žilom kucavicom. Jer vampiri sišu krv. A ovo hrani tvoju energiju. I osjećaj je kao da si vampir i sama. Mada i daješ i primaš u isto vrijeme, samo u nekoj drugoj dimenziji. Gdje vrijeme ne igra ulogu, jer ga nismo niti svijesni. Ali gdje je živimo u realnosti. Nezaneseni romantičnim obećanjima. Bez prevelikih planova, ali sa planovima koji se sami realiziraju. Jer kao po nekom unutarnjem impulsu, mi je samo živimo.

I ne kao nešto ciljano. Ili planirano. Niti očekivano. Niti kao kiss, soul ili ikakav met. Naprosto dvoje ljudi koji se shvate. Prepoznaju. I nekako čudno, ali uvijek isto misle i razmišljaju. Toliko da se Jung veseli na onom drugom svijetu. Jer je sinhronicitet tako predivan kada se događa. I to dvoje koji se osijećaju. Pretapaju. Bez previše mudrosti. Ili zabrinutih pogleda. Kao da samo uživaju u trenu.

Sve dok se ne okreneš iza sebe i začuđeno pogledaš. Jer shvatiš da taj tren traje već neko vrijeme.



.
amami @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.