Brojač posjeta
99557
 
Blog
utorak, listopad 6, 2009
*
Daleko je bilo to vrijeme kada se on osjećao poletno. Bitke i nevremena ostavili su traga na njegovom ispunjenom životu. Ponekad znao je sjesiti sa strane. Na neku čvrstu stijenu. Negdje na osami, jer samoće bio je gladan. I pripalio bi svojim dahom cigaru i razmišljao. Razmišljao o svom životu. O svim pobjedama. O tom predivnom osjećaju kada sam svoj ego tapšeš po ramenu. Kada se svi žele družiti s tobom i biti tvoji prijatelji. Jer mase vole pobjednike. Tada, pucao bi od sreće. Taj jedan tren. Jedan dan.


Što je bivao stariji, to su se i pobjede razrijedile. Nije više bio tako okretan. Refleksi su malo popustili, a mozak se mnogoputa bunio na učmalost života tako da bi se indiferentno postavio prema svim trenutnim temama. Stario je. Bivao je sve uplašeniji tih promjena u sebi. Na sebi. Najveća noćna mora bila mu je zamisliti sebe u poznim godinama bez mogućnosti da se obrani. Da se istakne. I stoga, bojao se sebe kao starca jednog dana.

U cijelom strahu i zaziranju od godina pred njim, jedino što su mu ostale bile su uspomene. Nešto sa čime se hranio da bi odagnao grozne slike starosti koje su mu izjedale um. Jedino što su drugi od njega slušali, bile su priče. O velikom zmaju koji je pobjeđivao dugi niz godina. Nepobjediva vatra, tako su ga tada zvali.


Danas su ga pak znali kao zmaja pogrbljenih ramena koji svaki dan svrati na cugu. Često pretjera sa kojom čašicom pa opet krenu njegove priče... „...Sjećam se kada me zaskočio čopor vukova one jesenje noći. Tamo kod Žute stijene...“ I nastavljao bi pričati uopće ne gledajući da li ga itko sluša. Da li ikoga zanima o čemu on priča. Iako je istina bila da su svi te priče čuli već masu puta. Ali njemu to nije bilo bitno. Bio je dovoljan sam sebi. Jer i pričao je samom sebi. Zbog sebe.

Nakon desetak čašica više, jedne se večeri uputio kroz šumu. Bauljao je među drvećem. Spoticao se na suhe grane i otpalo lišće po putu. Slušao huk sove kroz noć. Raznorazne zvukove koje šuma u tmini njeguje. I čim je stigao na proplanak, legao je na travu. Podno punog mjeseca, zaspao je.

Dok je nježna zora ukrašavala bojama nebo, zmaj je otvorio svoje pospane oči. Prvo lijevo jer mu je ono bilo s vanjske strane budući da je spavao na desnom obrazu. Tada je uz poveći trud odlijepio i desno oko. Ipak, odustao je. Tvrdo je zatvorio oba oka. Slika mu je bila mutna, dupla i sve samo ne vizualno poželjna za njegov mozak koji je svirao svoj neki nepoznati marš. A tada je opet, ovaj put polako, otvorio lijevo oko. I susreo se sa pogledom male kaplje rose na vlati trave.

-    Pasti ćeš. – tiho je progovorio, a tada se posramio svog jutarnjeg daha. Kapljica ga je pogledala i zasmijuljila se dječjim hihotom.
-    Naravno da hoću. To i je smisao mog života.
-    Kako to misliš? – zbunjeno ju je upitao stavljajući svoju šapu pred usta prije nego je progovorio.
-    Rodila sam se da bih osvježila druge. Rasla. Uživala u svom sjaju. Klizila nježno niz vlat trave. I na kraju ću pasti s nje. – i dalje veselo je odgovarala.
-    Ali, samo jedno jutro. – tužno će zmaj.
-    Tebi jedno jutro, ali meni cijeli moj život.
-    I nisi tužna zbog toga?
-    Drugo ne poznajem. Drugo mi je nemoguće. Weeeee. – usklikne mala kapljica dok se još malo skliznula niz tu istu vlat.
-    Ja se bojim starosti. – izgovori tiho zmaj.
-    Smiješno! Starost je onakva kakvom si je sam napraviš. Vidi mene, ja sam vesela starica kapljice rose. -    Misliš da se trebam radovati kao i ti?
-    I sa osmijehom svaki dan pozdraviti. Da. – zadovoljno je klimala hrabra kapljica.
-    Pa čak i kada se bliži kraj?
-    Pogotovo onda. Budi ponosan na sebe. Na svoj život. Na sve poraze i pobijede.
-    Zašto?
-    Zato što si živio. A nisi čekao da te život pregazi.



amami @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.